Renata (Marić) Žižak

Sinoć nas je potresa tužna vijest.

Otišla je dobra duša naše obitelji.

Renata (rođ. Marić) Žižak

Otišla si prerano. Počivala u miru Božjem.

D@do.

Došašće

Vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti.
(Rim 13,11-12)

Došašće ili advent je razdoblje u crkvenoj liturgijskoj godini, vrijeme pripreme za blagdan Božića. Ujedno je početak crkvene godine.

Došašće počinje četiri nedjelje prije Božića. Najranije može početi 27. studenog, a najkasnije 3. prosinca. Završava 24. prosinca na Badnjak. Čitaju se prikladni tekstovi iz Biblije. Od 8. stoljeća, razdoblje došašća, počinjalo je 11. studenog na blagdan sv. Martina i bilo je strogo poput korizme. Kasnije je taj običaj, znatno ublažen, makar se i danas, razdoblje došašća gleda kao vrijeme suzdržavanja od velikih slavlja i gozbi. U došašću, izrađuje se i stavlja na stol, adventski vijenac sa četiri svijeće. Simboliziraju četiri nedjelje u došašću.

D@do.

Banja Luka: Za 420 ubijenih Hrvata nitko ne odgovara

”Neshvatljivo je da je tako veliki broj civila ubijen u svojim kućama, da je 95 posto katolika protjerano, a da se, nažalost, već jedanaest godina to prešućuje. Onda se samo možemo zapitati kuda ide ovaj grad, ova regija”, kaže Komarica.

U banjolučkom naselju Petrićevac 7. listopada 1992. u svojoj kući ubijen je Miroslav Malić. Nedugo zatim, 1. studenoga 1992., također u vlastitoj kući, u banjolučkom naselju Barlovac, napadnut je i mučen Jozo Anušić. Mjesec dana kasnije, preminuo je od posljedica zadobivenih ozljeda.
Krajem iste godine, prve ratne u BiH, 15. prosinca, u obiteljskoj kući u Banjoj Luci, u naselju Petrićevac, ubijeni su Borka i Marko Jerković. Prema podatcima koje je prikupila Banjolučka biskupija, na području grada Banja Luka, od kolovoza 1991. do prosinca 1995. ubijeno je sedamdeset građana hrvatske nacionalnosti.

Ubijeno 420 civila

Iz istog izvora Justice Report saznaje da su se tijekom rata, na širem području općine Banja Luka, osim ubojstava događali i drugi zločini protiv civila Hrvata: prijetnje, otpuštanja s posla, protjerivanja iz kuća i stanova, upućivanje na radnu obvezu, rušenje katoličkih crkava i samostana i progon stanovništva...

Okružno tužiteljstvo u Banjoj Luci do sada je za zločine nad nesrpskim stanovništvom počinjene na cijelom teritoriju 14 općina podiglo ukupno šest optužnica. Civilne vlasti u tom gradu s početka devedesetih nisu reagirale na molbe vjerskih dužnosnika da im pomognu i zaštite hrvatske civile. Banjolučki biskup Franjo Komarica u izjavi za Justice Report podsjeća da je na području te biskupije tijekom rata ubijeno 420 civila.

“Neshvatljivo je da je tako veliki broj civila ubijen u svojim kućama, da je 95 posto katolika protjerano, a da se, nažalost, već jedanaest godina to prešućuje. Onda se samo možemo zapitati kuda ide ovaj grad, ova regija”, kaže Komarica. I u Okružnom tužiteljstvu u Banjoj Luci kažu da im je poznato da je oko 500 civila nesrpske nacionalnosti ubijeno tijekom rata, ali i da nema istraga.

Pisma biskupa Komarice

Zamjenik okružnog tužitelja u ovom gradu otkriva da istrage nisu vođene, i teško da će biti, jer je “netko 1999. naredio da se unište svi predmeti ubojstava vođeni po NN počinitelju”. Tko je izdao naredbu da se ti dokumenti unište, i je li ona ispoštovana, nismo uspjeli otkriti.

Biskup Komarica, unatoč pritiscima koji su vršeni na njega, nije želio ostaviti svoje župljane, koji su svakodnevno u biskupiju stizali s vijestima o ubojstvima i fizičkim napadima. Nemoćan da ih zaštiti, Komarica je uputio, počevši od svibnja 1992., desetke pisama predstavnicima lokalnih vlasti, čelnicima RS-a, predstavnicima Srpske pravoslavne crkve i mnogobrojnim međunarodnim dužnosnicima, upozoravajući ih na teror koji su pripadnici vojske i policije RS-a vršili nad hrvatskim stanovništvom.

U pismu upućenog tadašnjem gradonačelniku Banje Luke Predragu Radiću, spominje napad na župnika i župni pastoralni centar Budžak. Kako je rekao biskup Komarica, ni župnik ni časne sestre nisu ubijeni, mada on vjeruje da je to bio cilj napada.

“Ovo obraćanje shvatite kao izraz moje duboke zabrinutosti, žaljenja i prosvjeda što je ponovo došlo do oružanog napada na katoličkog župnika i župni pastoralni centar”, navodi se u pismu koje je biskup dao na uvid Justice Reportu. Biskup u pismu moli gradonačelnika da “poduzme odgovarajuće akcije kako bi se onemogućili vinovnici ovih nemilih ekscesa”, te da pokuša smiriti rastuće tenzije. Radić nije odgovorio biskupu.

Pisma Župljaninu i Popoviću

Na pisma nije reagirala ni policija, ostajući nijema na biskupova pisana upozorenja. Komarica piše i načelniku Centra službe sigurnosti (CSS) Stojanu Župljaninu, današnjem haaškom bjeguncu.

“Vama bi moralo biti poznato i da na teritoriju pod Vašom kompetencijom naoružane uniformirane osobe provode strahovite pljačke u selima nastanjenim katoličkim stanovništvom, koje se nema čime braniti”, upozoravao je biskup. Biskup upozorava i na napade na Caritas i osoblje humanitarne organizacije.

Suočen s činjenicom da lokalne vlasti ne mogu ili ne žele poduzeti mjere kako bi spriječile nasilje i ubojstva Hrvata, biskup pomoć traži i od predstavnika vlasti RS-a te piše današnjem ombudsmanu za ljudska prava, tada potpredsjedniku Vlade RS-a dr. Vitomiru Popoviću. Ni on nije odgovorio biskupu. Nakon 14 godina, Popović je za Justice Report potvrdio da je primao pisma od biskupa, kao i da je znao da su ih dobivali drugi dužnosnici RS-a. “No ja, kao potpredsjednik Vlade, nisam imao pod kontrolom ni vojsku ni policiju i nisam mogao ništa učiniti da spriječim napade na Hrvate”, rekao je Popović.

Ubojice i danas slobodno šeću

Osvrćući se na ratno razdoblje, Dušan S., koji je tijekom 1994. i 1995. obavljao dužnost istražnog suca na Osnovnom sudu u Banjoj Luci, kaže da najveću odgovornost “što ubojice i danas slobodno hodaju” snose vojne suce koji su izrekli niz oslobađajućih presuda. Gojko Vasić, načelnik Uprave kriminalističke policije MUP-a RS-a, kazao je da je ovo ministarstvo tijekom 2006. i 2007. pokrenulo istražne radnje za 180 ratnih zločina. Prema njegovim riječima, CJS Banja Luka je tijekom rata provodio istražne radnje o prijavljenim ubojstvima. Vasić kaže da CJS posjeduje svu dokumentaciju koja je nakon okončanih istraga dostavljana nadležnim tužiteljstvima.

 

Preuzeto s   .

Motičko groblje: Svi Sveti 2011.

Par slika za sve one koji nisu mogli biti danas na motičkome groblju. Za više slika klikni na sliku iznad.

 

D@do.

Upozorenje: VRLO UZNEMIRUJUĆE!

„Da smo ozbiljna država ja bih pisao o nekim ljepšim stvarima“ – moram citirati kolegu po peru Damira Pešordu i dodati da ja vjerovatno nikad ne bih ni pisala! Ali ovako...često obilazim različite promocije i prezentacije knjiga, u nastojanju kulturnog i duhovnog uzdizanja. Tako sam nedavno na jednu stigla u posljednji tren, što i nije loše jer su me posjeli u prvi red, kako nigdje drugdje nije bilo mjesta. Pri spuštanju na stolac, maknula sam s njega listić na kojem je pisalo „Predsjednica Vlade“.

Negdje 1995. u vrijeme studija, čula sam prvi put za silovanja koja su Srbi sprovodili u Vukovaru. Zapravo, 1992. pristiglo nam je na faks nekoliko novih kolega, koji su prije studirali u Osijeku. Svatko je od njih imao svoju priču. Najviše sam se  sprijateljila s kolegicom koja je bila u srpskom logoru, a dio strahota koje je prošla povjerila mi je tek 1995. Bila je s roditeljima zarobljena. Pobjegla je zahvaljujući jednom srpskom ročnom vojniku JNA, koji ju je pustio da ode u Srbiju. O drugima mi je govorila, o vlastitom silovanju ne. Samo da su ih noću odvodili...Vidjela sam po njenim suzama...

Gđa Snježana Maljak, žrtva ratnog zločina silovanja, govori: „Puno mi znači da još ima ljudi kojima je stalo da se zločini ne zaborave, već da krivce stigne pravda. Dugo mi je trebalo da se usudim progovoriti, jer dok sam bila u progonstvu nisam niti u jednom čovjeku pronašla prijatelja ČOVJEKA koji me može saslušati, podržati. Mnogima sam bila kriva jer sam ostala živa, upravo jer sam silovana! Početkom agresije na Vukovar, ostavila sam dijete majci, na drugom kraju grada i pristupila u sanitet, na dijelu grada u kojem smo inače živjeli. Mi smo morali pobjeći iz naše kuće, jer bi nas inače sve pobili. Nakon 14 dana sam zarobljena, a nakon svega što sam proživjela, a bila sam Srbima, četnicima 2,5 mjeseci u rukama, neki od mojih suboraca koji su me zadnji vidjeli nisu htjeli potpisati da sam bila s njima...moj se svijet srušio još kad su me Srbi silovali, ali ovaj čin našeg čovjeka, naših ljudi, bio je za mene još gori...hvala Bogu živa sam, imam 4 djece, koju obožavam, suprug me podržava, to mi puno znači, ne znam što bih bez njega, ali boli, boli okretanje leđa prijatelja, suboraca. NISAM KRIVA, moja duša pati već 20 godina...to je moja istina i ja sam je dužna reći. Nadam se da će moja obitelj prihvatiti moje pojavljivanje u javnosti i da to moramo zajedno pregrmiti.“

Stoga ova promocija nije promocija, ovo je urlik žena, majki, kćeri, baka, unuka, teta...URLIK do neba. Zato valjda jedini Bog čuje njihovu bol – drugi nitko!

Kako bi se inače dogodilo da mene dopadne Premijerkina fotelja, makar na taj sat vremena, ali zahvalna sam, jer sam toliko potresena bila svjedočenjem gđe Ružice Erdelji, o zločinima Vojislava Stanimirovića, da sam ministra branitelja Tomislava Ivića priupitala: „Što kažete ministre?“. ŠUTIO JE. Ta hrabra Hercegovka prošla je ono što nisam mislila da ljudsko biće može proživjeti, a kasnije mi je rekla: „Samo zahvaljujući Bogu i hercegovačkoj krvi!“

A prozvala ih je imenom i prezimenom: PERO KRTINIĆ, SLAĐANA KORDA, DRAGUTIN HAJDO, CURNIĆ, TOPOLA, ŽMIGO, ILIJA MACURA, LANČUŽANIN, MILIĆ, VOJISLAV STANIMIROVIĆ, DOKMANOVIĆ, HADŽIĆ... Sve njeni susjedi, vukovarski Srbi, koji su za svoje ratne zločine kasnije dobro nagrađeni, mirovinama, isplatama odšteta, obnovama kuća (koje su rušili),zaposlenjima u državnim službama, školstvu, policiji, sudstvu, pa čak i ministarskim karijerama! Ne u Srbiji – državi za koju i u ime koje su te zločine sustavno provodili. U Hrvatskoj, našoj, vašoj, mojoj, u Ružičinoj i Snježaninoj Hrvatskoj!

Plakali smo, pa srčano zapljeskali toj odvažnoj i hrabroj ŽENI – Ružici Barbarić Erdelji. Sve nas je digla na noge u Novinarskom domu. Osim ministra branitelja i obitelji Tomislava Ivićai gradonačelnika Zagreba Milana Bandića. Bar dva minuta smo svi stojeći pljeskali, a oni dvojica sjede li sjede. To je problem prvog reda – izgubiš osjećaj za one iza sebe! Možda su si umislili da njima plješćemo? Ili je jednostavno prepotentnost i preneotesanost tolika...jer za vrijeme izvođenja arije Gotovčeve „ Mile Gojsalić“, Bandić nije prestajao glasno razgovarati.

Knjiga se sastoji od 14 postaja križnog puta, 14 svjedočanstava žena-žrtava ratnog zločina. Ostale nisu progovorile. Još! Ni nakon 20 godina. Neke nikad ni neće, jer nisu više među nama, npr. najstarija silovana baka od 80 godina!

Ali to nije najstrašnije...

Silovane su ponekad zajedno majka i kći, dvije sestre, snaha i svekrva, strina i nećakinja...Zlostavljane na najmonstruoznije načine. Na kraju 20. stoljeća. Kasnije bi povraćale, krv posvuda, gadile su se same sebi. Držane su u određenim kućama, kao roblje za silovanje i te kuće bile su označene bijelom krpom. Hrvatski holokaust. Noću, u mrklom mraku, pijani četnici pokušavali su ispuniti svoju obavezu prema srpstvu, da ponize i unište Hrvate, da ubiju svaku volju za životom, a držali su te žene dok ne zatrudne, te ih puštali tek u visokoj trudnoći kako bi rodile SRBE! Izmjenjivali su se kao životinje, većinom zamaskirani, bez imena, samo s nadimcima, izredavali bi se po 20 i više, po svu noć, pucajući i pijančeći u međuvremenu.

Dok su Srbi tako sustavno provodili ratne zločine, Srpkinje, njihove žene, sestre i kćeri, pomagale su im tukući i pljačkajući zarobljenike, pljujući i psujući ih. Prvenstveno su tidomaći Srbi služili kao prokazivači, cinkeri, mjesecima i godinama prije, oni su snimali situaciju i tada je napokon došlo vrijeme da se iskažu, da pokažu i upru prstom tko je tko i što o kome znaju. Nisu to radili baš svi, većina je, a ostali su se samo pravili da NIŠTA NE VIDE!Kao što se prave i danas. Samo iznimno rijetko, našao bi se poneki ČOVJEK, no takav je obično završavao s Hrvatima – zarobljen! Gđa Ružica svjedoči kako su dva četnika (Dragutin Hajdo i Curnić) doslovce klali, sijekli i rezali dijelove tijela mladiću (Rajković) u uniformi hrvatskog branitelja, dok su nju sprovodili. Njegova majka, iako Srpkinja, bila je zajedno s Ružicom i ostalima zarobljena. Gđa Ružica izravno, jasno i glasno proziva Srbočetnika Vojislava Stanimirovića, koji ju je pljuvao i psovao govoreći: „Ovo je sveto srpsko tlo!“, a s njim su bili Dokmanović i Hadžić i nisu pljuvali samo nju...

Ni to nije najstrašnije...

Gđa Snježana Maljak svoju priču dijeli u tri dijela. Prvi: dok su trajale borbe u kojima je bila branitelj. Drugi: zamagli ga prvi. Treći: život nakon svega u Hrvatskoj. Najbolniji joj je treći dio, u Hrvatskoj je ismijana, izrugana od nekih bivših suboraca, s kojima je zajedno branila Vukovar dok nije pao. One nisu prihvaćene, zločinci su nagrađeni, a one bi se još trebale sramiti i skrivati. Država im nije priznala baš ništa, niti su obeštećene na bilo koji način. Susreću svoje silovatelje u Vukovaru! Smiju im se i izruguju ih! Ona je svojeg napala KIŠOBRANOM! Na sudu je dobila zabranu prilaska toj osobi. Prva je progovorila javno o ovim zločinima.

Gđa Ružica je godinu dana išla okolo s nožem u torbi, prateći svojeg prvog susjeda zločinca, Peru Krtinića i planirajući kako će mu sama presuditi – kad već DRŽAVA NEĆE!

Očekivalo se da će ovaj put Premijerka ipak doći, ne radi ovih žena, nego izbora radi. Ona se inače ovih dana voli pozivati na Franju Tuđmana, na generala Gotovinu, pa ne bi bilo nikakvo čudo da pokuša iskoristiti i nevolju i jad ovih žena. Nije došla ni Jadranka Kosor, ni predsjednik Sabora Luka Bebić, ni Predsjednik države Ivo Josipović, ni Državni odvjetnik Mladen Bajić, kojeg se sve ovo uopće ni najmanje ne tiče! Iako već 10 godina prima plaću da podiže optužnice protiv ratnih zločinaca.

Što njima znače riječi iz knjige: „...Nakon što me silovao, pozvao je vojnika koji je držao stražu da učini isto...nisam mogla ništa učiniti, prijetili su da će mi ubiti dijete.“

Pa: „...Za vrijeme silovanja dvojice počinitelja došla su još dvojica i oni su me nastavili silovati...nakon toga su me s djecom prebacili u stan jednoga od njih...Tamo su već bila trojica. Tu noć silovalo me njih šestorica...tukli, prijetili, bili perverzni, gurali pivsku bocu u čmar. U istom prostoru bila je moja šestogodišnja sestra i osmomjesečna kćerka. One su plakale.“

Još: „...prebacili su nas u logor Sremska Mitrovica, a mene su odvojili u samicu. Prvo silovanje dogodilo se tijekom noći, kada su zatvorski čuvari u moju prostoriju pustili četiri zatvorenika...U tim bestijalnim silovanjima došlo je do začeća, kada sam već bila u odmakloj trudnoći, više od šest mjeseci, došlo je do spontanog poroda. Silovali su me za cijelo vrijeme trudnoće. Prijevremeno sam se porodila u ćeliji na podu...ušli su čuvari i pokupili nedonošče. Nalazila sam se u potpunom rastrojstvu...Nisam ostvarila nikakva prava kao ratni stradalnik.“

Nisu došle niti jedna od svih mogućih Baba! Prema zajedničkom izvješću „Dokumente“ Vesne Teršelić, „Centra za mir i ljudska prava“ Katarine Kruhonja i „Građanskog odbora za ljudska prava“ Zorana Pusića, za 2009. godinu oni su pratili glavne rasprave nekih postupaka na Županijskim sudovima u Hrvatskoj, te javne sjednice Vrhovnog suda Hrvatske, ali piše da NISU pratili (nisu smatrali potrebnim?), sjednicu Vrhovnog suda u postupku protiv RADE IVKOVIĆA i DUŠANA IVKOVIĆA, koji su počinili ratni zločin – silovanje! Radi Ivkoviću sudilo se u odsutnosti, jer je pobjegao u Srbiju, a Dušan Ivković branio se sa slobode, kao zaposlenik MUP RH (policajac!). Na suđenju je izjavio da se ne osjeća krivim. Oslobođen je!Javnost je isključena sa glavne rasprave.

Svi su pokazali koliko im je stalo! Jadranki Kosor se zamjera najviše, jer ona je žena i Predsjednica Vlade države koja je stvorena na žrtvi i ovih žena! Zaslužuje li nakon ovog zvati se majkom, kćeri i ženom? Ne samo da nije poduzela ništa da zaštiti žrtve, nego godinamaona i njezina vladajuća stranka koaliraju i sjede s njihovim progoniteljima, zlostavljačima, pa i ratnim zločincima za istim stolom – u istoj Vladi! U Hrvatskoj, u našoj domovini Hrvatskoj! Ta Vlada financira razne Babe koje uopće ne zanimaju hrvatske žrtve, a ni srpski zločinci. Sve to plaćamo mi, porezni obaveznici, u koje spadaju i obitelji branitelja i žrtava. Kao što plaćamo i državne službenike od najnižih (npr. policajca ratnog zločinca i silovatelja), pa sve do ministara, saborskih zastupnika (sudionika u zločinu)koji uredno primaju saborsku mirovinu i sudaca, kojima ne može nimalo naštetiti ako su kojim slučajem zaboravili platiti 270.000 kn poreza, jer je nastupila zastara, kao što je to, navodno, zaboravio Ustavni sudac Marko Babić, inače odvjetnik gore navedenog oslobođenog policajca!

Prestrašno...ali nije najgore!

Trideset (30.000) tisuća osoba zatočili su Srbi u Domovinskom ratu u svoje konc-logore. Od toga tri (3.000) tisuće žena i pet stotina (500) djece. Najmlađa silovana djevojčica imala je šest (6) godina! Nije to Sunčica. Sunčica je djevojka koja danas, nakon 20 godina, ima 20 godina i 8 (osam) mjeseci! Ona je bila uz svoju majku koju su silovali, a Sunčica je imala samo osam mjeseci i na nju su silovatelji odlagali i nabacivali one svoje prljave i smrdljive četničke i Jna uniforme. Poklapali bi je da ne čuju kako plače dok oni provode svoja zlodjela.Sunčica je preživjela i ona se ovih dana udaje! Hrvatsko društvo logoraša moli da joj se pomogne. Njena majka nema ju čime opremiti, ni napraviti joj svadbu. One su postanari, u drugom gradu, ne u rodnom Vukovaru. Njena majka ne može ni danas, nakon 20 godina govoriti o tome. Njena majka i danas se boji doći u Vukovar, jer kad se vratila isti Srbi i isti četnici zaprijetili su joj najstrašnijom prijetnjom: DA ĆE SUNČICI DANAS USRED HRVATSKE UČINITI ISTO ONO ŠTO SU NJOJ UČINILI PRIJE 20 GODINA U VUKOVARU!

To je najstrašnije!!!

Hrvatska 1991. nije mogla, a 2011. ne želi zaštititi hrvatske žrtve ratnih zločina! Kad ministar Karamarko ima pametnijeg posla, on je prezauzet učlanjivanjem u stranku, koju je, eto, tek otkrio. Dok smo na izlazu iz Novinarskog doma kupovali „Sunčicu“, na prstima se pored nas išuljao ministar branitelja i obitelji Tomislav Ivić. Nije kupio knjigu! „Ta nije on došao pomoći, nego samo opravdati premijerku Kosor, jer je morala još jedan kamen temeljac u nizu položiti!“ – gorko je prokomentirala jedna zlostavljana Vukovarka. „Nisam ni mislila da će nešto političari učiniti sad, kad nisu 20 godina“ –  dodala je druga – „ni malo sućuti za nas se u Premijerki nije našlo!“

Svi koji su osjetili pritisak u prsima, upoznajući se s ovom bolnom istinom, trebaju pružiti podrškuHrvatskom društvu logoraša da više nikad ne šute, sad nakon što su odškrinuli vrata. I gđiMariji Slišković koja je autorica ideje i gđi Julienne Eden Bušić koja je „Sunčicu“ prevela na engleski, kako bi svijet upoznao našu hrvatsku „Sunny“ iz Vukovara.

Ne smijemo više dopuštati da se povijest ponavlja, a ponovit će nam se ako ne bude dovoljno volje, hrabrosti i snage da se sa zlom suočimo. To je jedini način da ga iskorjenimo! Ne smijemo nikad zaboraviti da je dovoljno ne činiti ništa da bi zlo napredovalo!

Hrabre Vukovarke nadaju se da će svojim činom ohrabriti i druge... Ovim je ženama trebalo 20 godina da progovore o ratnom zločinu silovanja, a muškarci, naši branitelji, naši muževi, naši sinovi, naši mladići i dječaci – oni će svoju tajnu, vjerovatno, odnijeti u grob. Jer i njih su silovali...

 

Preuzeto s POLITIČKA SCENA.