Svjedočenje

Ovo nije izmišljeni iskaz, nego se može naći na stranici Lijepa Naša Domovina , kao i iskazi još nekih naših sugrađana.

ISTINA O STRADANJU,MUCENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUCJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI CISTE VELIKE SRBIJE

šifra iskaza: bl019

PREZIME:                                                       xxxx
IME, IME OCA:                                              xxxx
GODINA ROĐENJA:                                     1974.
MJESTO ROĐENJA:                                      Motike, općina Motike
PREBIVALIŠTE:                                            
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                                    
ZANIMANJE:                                                
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                       RH
NACIONALNOST:                                        Hrvat

SLUŽBENA BILJEŠKA

Razgovor je obavljen na okolnosti boravka na području Banja Luke i Manjače gdje je boravio do 07. mjeseca 1993. godine.

Građanin izjavljuje da je živio u selu Motike koje se nalazi 4 km od Banja Luke u smjeru Prijedora. Selo je bilo naseljeno isključivo Hrvatima. U selu je bilo 360 kuća, a nalazio se i samostan. Živio je u obiteljskoj kući sa ocem xxxxx. Majka mu je umrla kad je imao 2,5 godine.

xxxxxxx

Sredinom 1991. godine iz sela u RH u hrvatske postrojbe odlazi Marić Ivan (od oca Ivana), Jurić Marinko (od oca Mirka), Marić Anđelko i Miroslav (od oca Anđelka), Marić Josip i Niko (od oca Ferde). Od strane vojne policije je roditeljima imenovanih osoba rečeno da će zbog toga ispaštati, te su bili fizički maltretirani i odvođeni na radnu obavezu. Kroz selo su povremeno prolazile jedinice bivše “JNA” kojom prilikom su rušili kipove svetaca koji su se nalazili na raskršćima. Iz sela je u 09. ili 10. mjesecu 1991. godine vojna policija odvela braću Đolić Niku, Franju i Ivu (stariji od 50 godina) na okupirano područje RH radi branja kukuruza. Nakon toga te ljude više nije vidio. S njim su poveli još trojicu ljudi, ali oni su uspjeli pobjeći.

xxxxxxxx nadalje izjavljuje da se od početka 1991. godine pretežno sakrivao u obližnjoj šumi zajedno s još oko 160 mladića iz sela. Hranu i ostale potrepštine su im donosile majke ili žene. U blizini se nalazilo smetište kamo su odlazili tražiti ostatke duhana dopremljenih iz tvornice iz Banja Luke. Na to smetište su otpad dozvolili  i iz kasarni iz Banja Luke, a među kojem je u tri navrata pronašao dijelove ljudskog tijela. Tako je pronašao golo tijelo (od pupka na dolje) obučeno u vojničke hlače SMB, ruku, te nogu od koljena na dolje. To je bilo negdje u 04. mjesecu 1992. godine.Od 01. do 05. mjeseca 1992. godine kući su mu poslali 3 poziva za služenje vojnog roka, a trebao se javiti u kasarnu Kozara u Banja Luku. Na pozive se nije odazivao. Krajem 06. mjeseca 1992. godine ga je vojna policija uhvatila u njegovoj kući kada je tamo došao po hranu, te su ga odvezli u kasarnu Kozara.Tamo ga je ispitivao general Ratko Mladić o osobama koje se nalaze u ZNG-u, gdje se nalazi top u Motikama, te ga je pitao da li zna tko bi zamjenio stan u Banja Luci, za stan u Zagrebu blizu Trga bana Jelačića.

Dobio je raspored u I pješadijski vod, a zadužio je poluautomatsku pušku, te maskirnu uniformu. U Kozari je proveo samo 1 noć nakon čega je prebačen na vojnu obuku na Manjači. Tamo je bio smješten u vojnom logoru blizu kasarne čijeg naziva se ne sjeća. Logor je pripadao pod kasarnu. 

Zapovjednik kasarne je bio Lisica Vuk (u 08. ili 09. mjesecu 1992. godine ubijen na putu za Pale). Zamjenik mu je bio Đorđević Milan, star oko 25 godina, rodom iz Banja Luke (sudjelovao u napadu na Okučane kao pripadnik tenkovske jedinice). Komandir Tomićevog voda je bio Talić Radovan, star oko 37 godina, rodom iz Petričevca kod Banja Luke. Iz RH je dovozio motorna vozila koja je prodavao, a dobivenim novcem je financirao jedinicu od oko 100 četnika kojima je bio na čelu. Oni su nosili maskirne uniforme i kokarde. Za njega se pričalo da je bio na svim ratištima u RH, te je bio nagrađen od Ratka Mladića. Također je sudjelovao u zauzimanju područja Bijelo Brdo kod Dervente.

Od oficira sjeća se još Talićevog sina Momira rođenog 1974. godine, a koji se nalazio na ratištu u RH na području Maslenice.

Od oficira hrvatske nacionnalnosti sjeća se slijedećih osoba:
- Stojanović Anto, star oko 24. godine, rođen u Motikama, služio u kasarni Kozara
- Đukić Milan, star oko 30. godina, rođen u Motikama, služio u kasarni Kozara
- Jajčević Dragan, star preko 40. godina, rođen u Motikama, služio u kasarni Kozara.

Za navedene osobe ne zna točno gdje su bili na ratištu, niti su mu poznate njihove funkcije i činovi. xxxxxxxxx nije odlazio na teren, već je na Manjači imao vojnu obuku (čišćenje oružja, kopanje rovova). Koliko mu je poznato u blizini kasarne se gradio podzemni aerodrom. Od vojne tehnike je tamo bilo oko 400 tenkova, VBR, topovi, haubice. Također je vidio rakete (dužine 7-8 metara) na postoljima okrenuta prema RH, a nalazile su se na uzvišenju u blizini kasarne. Kraj kasarne su se nalazila tri objekta veličine 50x10 metara u kojima su se nalazile zarobljene osobe hrvatske i muslimanske narodnosti. Prije se u tim objektima nalazila stoka.

S zarobljenicima nije kontaktirao, jer mu je to bilo zabranjeno, ali je čuo da su među njima bili i pripadnici postrojbi RH iz Vinkovaca, Okučana i Osijeka. Zarobljenike je čuvala specijalna vojna policija. Osobno je vidio kako osobe u crnim uniformama metalnim kukama i bičevima tuku zarobljenike. Također su noževima ili užarenim šipkama urezivali razne natpise po tijelima zarobljenika. Jednu trudnu ženu su zaklali, te joj rasparali utrobu i izvadili dijete. Također je vidio da su živim zarobljenicima rezali uši, noseve i spolne organe. Hranu su im davali jednom tjedno i to pretežno juhe. U to vrijeme nikakve međunarodne organizacije nisu tamo dolazile, osim nekakvog izaslanika (navodno lorda Owena) ali su prije toga zarobljenike preselili u Trnopolje, a objekte preuredili (ofarbali i uveli električnu struju).

Sve fizičke poslove koje su mu naređivali je izvršavao, pa je u 10. mjesecu 1992. godine dobio 6 dana odsustva, te je otišao kući. Natrag u “JNA” se nije namjeravao vratiti, pa je planirao pobjeći u RH. Oficiru “JNA” Mihajlović Draganu iz Banja Luke (radio na vojnom aerodromu u Banja Luci) je dao 1.500 DM da ga prevede preko mosta u RH kod Novske, a što mu je ovaj 16.07.1993. godine i omogućio. U međuvremenu je xxxxxx peko susjeda xxxxx pribavio suglasnost Ureda za prognanike RH za dozvolu ulaska u RH. Od dolaska kući, pa do odlaska u RH, u više navrata ga je tražila vojna policija, ali se on skrivao u šumi.

Od dolaska u RH tj. od 16.07.1993. godine pa do sada se nalazio u Velikoj Gorici, Pleška 113. U PU Međimursku je došao radi prijave prebivališta na adresi Mursko Središće, Sitnice 35.

Osim iznijetog želi napomenuti da je srpski suradnik u njegovu selu bio Komljenović Mirko, star oko 34. godine, radio u ljevaonici u Banja Luci, Hrvat. Naime, Komljenović je srpskoj policiji govorio tko ima oružje, čiji sinovi su u ZNG, u kojim kućama ima dragocjenosti, a koje su tada Srbi pljačkali.

Osobno je u  Motikama vidio ubojstvo Marić Robe (star 47 godina) koje su izvršile nepoznate osobe iz pištolja, a prilikom pljačke žita. Osim tog ubojstva bio je prisutan ubojstvu 3 Hrvata iz Petričevca. Ta trojica Hrvata su s njim dovedeni u 06. mjesecu 1992. godine u Banja Luku u kasarnu Kozara, gdje su odbili potpisati da dobrovoljno pristupaju u vojsku “Republike Srpske”, pa ih je jedan vojni policajac ubio iz automatskog pištolja.

Nakon 2 mjeseca od bijega iz BiH, njegovog oca su kolcima ubila trojica nepoznatih osoba, a koji su mu uzeli 150 DM, koje mu je poslala žena Aščić Nevenka iz Njemačke. Druge informacije u vezi KD ratnih zločina i terorizma ne može dati.